Izgladnjelo oko proždire morski pejzaž za jednim zalogajem
Jedra.
Horizont kroza nj beskrajno provlači svoju nit.
Kretanje izrađa bezumlje. Ležim,
Krmaneći rebrastom sjenkom palme,
Preplašen da se moji otisci stopala ne umnože.
Razduvani pijesak, tanan kô dim,
Dosađuje se, pomjera svoje dine.
Pjena je kô dijete sita njegovih kula.
Slana zelena loza sa žutim zvonastim cvijetom,
Mreža, mili po ničemu.
Ništa: bijes kojim je ispunjena glava pješčane muve.
Zadovoljstva jednog starca:
Jutro: kontemplativno pražnjenje dok razmatram
Sasušeni list, prirodinu zamisao.
Na suncu, pseći izmet
Okorijeva, bijèli kô koral.
Završavamo u zemlji, iz zemlje smo potekli.
U našoj sopstvenoj utrobi, postanak.
Ako oslušnem, mogu čuti hobotnicu kako stvara,
Tišinu raspljušte dva morska vala.
Sprštivši morsku vaš, činim da prasne grom.
Bogu nalik, uništavajući božanstvo, umjetnost,
I sebe, napuštam
Mrtve metafore: srce badema nalik listu,
Dozreli mozak što trune kô žuti orah
Izliježući
Svoj Vavilon morskih vaši, pješčanih muva, i crva,
Blagoviješce te zelene vinske boce ugušeno pijeskom,
S etiketom – olupina nekog broda,
Stisnuto morsko drvo prikovano i bijelo kao ruka čovjeka.
Derek Volkot
